Kunići prema klasifikaciji nisu glodavci, već Lagomorpha, dvojezupci, iz porodice Leporidae (zečevi), rod: Oryctolagus cuniculus, vrsta: europski divlji kunić.

Naši kućni kunići potiču od europskih divljih kunića. Ovi su bili udomaćeni na iberskom poluotoku (Španjolska). Od tamo su ih pomorci raznijeli po Europi, a u međuvremenu su ih ljudi nastanili na skoro svakom dijelu Zemlje. U nekim zemljama su okarakterizirani kao štetočine (napr. Australija, gdje su ih pokušali istrijebiti pomoću miksomatoze).

Već u 16-tom stoljeću je započeo uzgoj raznih pasmina kunića. U prvom redu su uzgajani za meso i krzno, pa su tako i nastale prve velike pasmine i angorski kunići. Ali i sa uzgojom boja je rano započeto, iako na početku čisto iz znatiželje. Malo pomalu su tako nastale razne pasmine, kao napr. ovnoliki, a neki uzgajivači su to toliko zloupotrijebili i doveli do ekstrema da su kunići uzgajani samo zbog estetskih oznaka koje uopće nisu u interesu životinja. Tako su nastali omiljeni patuljasti kunići tek početkom i sredinom 20-tog stoljeća.

Kunići se razlikuju u veličini pasmine:

Velike pasmine (od cca 5-8,5 kg): njemački sivi orijaš, njemački bijeli orijaš, njemački ovnoliki, njemački šarac

Male pasmine (2 - 3 kg): holandski, njemački mali ovnoliki, hermelin, patuljasti ovnoliki, i ovisno o krznu šareni, japanski šareni, rex patuljasti, angora, jamora, lisičji patuljasti.

Pojam patuljasti kunić se koristi za sve kuniće ispod 2 kg težine. Patuljasti ispod 1 kg su okarakterizirani kao premali i najčešće su zdravstveno labilni.

Život divljih kunića

Kunići u divljini žive u velikim grupama, obiteljskim družinama. Zajedno grade podzemne tunele oko kojih se proteže njihov teritorij. Granice teritorija koji može biti i jedan kilometar velik, označavaju svojim urinom i izmetom. Kunići pokazuju svojim pripadnicima grupe vrlo izraženo socijalno ponašanje. Unutar jedne grupe postoji jasan poredak u rangu. Životinje višeg ranga žive u dubljim nivoima, a u površinskim žive kunići nižeg ranga.

U sumrak kunići napuštaju svoja skrovišta i idu u potragu za hranom. Pritom se zadržavaju u blizini svojih tunela kako bi se pri opasnosti mogli u njih začas zavuči. Njihova podzemna skrovišta imaju više ulaza i izlaza, znatno više nego što ima članova grupe, kako bi se spas mogao začas naći. Kunići su vjerni svojem teritoriju i ostaju zajedno sa svojim obiteljima. Mlade životinje i ženke drugih grupa se prihvate u grupu, dok se odrasli i spolno zreli kunići-mužjaci odmah napadaju i potjeraju. Borbe unutar obitelji također nisu rijetke, prije svega borbe za rang i kada se vlastiti teritorij / jazbina mora obraniti. Kunići koji su spremni za parenje se također znaju češće potuči.

Pretpostavlja se da kunići unutar jedne grupe stvaraju čvrste parove. Mužjak i ženka žive zajedno u jazbini, spavaju skupa i idu zajedno u potragu za hranom. Pritom mužjaci i nisu baš vjerni svojim partnericama i usrećuju usput i druge ženke. Ženke su pak vjerne i tjeraju druge mužjake od sebe, kada žive u čvrstoj vezi. Položaj ranga unutar nastambe, a time i mjesta za spavanje, određuju u prvoj liniji ženke, mužjaci naprotiv imaju vlastiti red u rangu koji najčešće služi drugim svrhama. Nije neophodno da ženka najviša po rangu ima za partnera mužjaka koji je isto tako najviši po rangu.

Činjenica da kunići u divljini nikad ne žive sami, već u čvrstim partnerskim zajednicama, mora biti svakome jasan pokazatelj da se kunići nikada ne smiju držati pojedinačno!

Za držanje u kući pokazalo se najidealinijim držati kastriranog mužjaka sa ženkom. Veće grupe zahtijevaju veliki teritorij, iskustvo i vrijeme pa se početnicima nikako ne preporučuju.

Patuljasti kunići postaju spolno zreli sa 3 mjeseca. Velike pasmine (tovni od 5 kg) sa 4-5 mjeseci. Upravo patuljasti kunići se stoga moraju najkasnije sa 12 tjedana odvojiti i mužjake kastrirati. Nakon spolne zrelosti slijedi sa nekih 6-8 mjeseci uzgojna zrelost sa pojačanim nagonom za parenje. Ovo je vrijeme kada se ženke češće svađaju sa drugim kunićima, intezivno markiraju svoje teritorije i postaju nešto manje druželjubive. Kod nekih ženki se to jedva zamijeti, a druge se pretvore u prave furije! Tada su i grupe ženki nestabilne. Kod ženki koje tome naginju, je upravo to i vrijeme kada se pojavljuje lažna skotnost. Stoga se preporučuje i ženke kastrirati.