Kunići

Kunići su treći najpopularniji kućni ljubimci kod nas, odmah nakon mačaka i pasa.

Često ih se prikazuje kao ljubimce koji su nezahtjevni i lagani za držanje, prikladne za društvo djeci.

Ali istina je upravo suprotna: kunići su plašljive životinje, izuzetno osjetljive i često podložne bolestima.

No, ovdje Vas ne želim uplašiti, jer sam sigurna da ste se prije odluke već dovoljno informirali o njihovim potrebama, zdravlju i osobinama, te bih Vam na ovim stranicama rado pružila sve informacije koje je neophodno prije znati i koje će Vas pratiti na putu kroz njihov život, kako bi Vas ove drage životinjice što duže uveseljavale svojim zecoplesom, svojom empatijom i svojom dražesnošću.

I sama spadam u vlasnike kunića, iako sam ih davno imala, a danas više zbog načina života nemam, te imam potrebu podijeliti svoja iskustva, jer sam, kao i svi početnici, radila mnoge greške, kako u prehrani, tako i u držanju. U ono doba nije ni bilo informativnog materijala, nije bilo interneta, knjiga, već samo poneko izdanje, vezano isključivo za uzgoj tovnih kunića.

I dan danas je većina dostupnih informacija pisana od strane uzgajivača tovnih kunića, ili kunića za prodaju zbog profita i te informacije su u potpunoj suprotnosti sa prirodnim potrebama ove vrste životinja i ne osiguravaju im dug i zdrav život, a naročito ne - sretan i ispunjen život.

Stoga je na nama da se što više informiramo, ne prihvaćamo prvu nađenu informaciju "zdravo za gotovo", već istražujemo i proučavamo ponuđenu literaturu i informacije, te sakupljamo nove spoznaje o njima.

Nažalost i gotova hrana ponuđena za kuniće potiče od tovne hrane, te je samo drugačije etiketirana i obilježena kao "zdrava" hrana. Na vlasniku je da slijepo ne vjeruje takvoj nalijepljenoj etiketi koja samo prikazuje kunića i ima veliko napisano "zdrava hrana", već da detaljno pročita sadržaj i sastav takve hrane, te uoči sastojke koji NE spadaju u zdravu prehranu kunića (napr. žitarice, rogač, šrot, kukuruz, nusproizvodi otpadi (!) prehrane industrije, med, sastojci životinjskog porijekla, niski udio sirovih vlakana i t.d.).

Niti jedna industrija gotove hrane nije detaljno proučila točne potrebe organizma kunića i nije im do toga niti stalo, jer se kod njih sve samo bazira na profitu, a znaju točno kako će reagirati vlasnik koji prođe pored šarene vreće hrane sa velikim slikama dražesnih kunića i pokojim natpisom "zdrava hrana za kunića".

Svaki vlasnik želi što bolje svojem ljubimcu i često iz neznanja ili naivnosti napravi upravo suprotno. Stoga, proučite potrebe svojeg ljubimca, kako funkcionira njegova probava, što znače otvoreni korijeni zuba, koja hrana će se pobrinuti da se zubi pravilno troše, kako izbjeći stvaranje bubrežnih i kamenaca u mokraćovodu, kako osigurati zdravu probavu, izbjeći probleme kao što su plinovi, proljev, začep, dilatacija želuca, masna jetra i t.d.

Prošetajte se kroz ove web stranice, pročitajte informativno i sve što je preventivno, a u slučaju da ipak dođe do problema, sjetite se gdje ćete naći smjernice i informacije i kako pružiti prvu pomoć.

Svakako imajte na umu da ni najbolja istraživanja niti najvjerodostojnije informacije nikad ne mogu zamijeniti iskusnog veterinara i nemojte oklijevati niti odgađati odlazak veterinaru, jer kunići imaju brz metabolizam i ono što bi čovjek par dana tjedana preživio, kunić možda neće niti par sati.

Naučite prepoznati simptome bolesti koje kunići vrlo uspješno znaju sakrivati, jer im je to u genetskom kodu - pokaži slabost - prvi si na jelovniku predatoru. Pažljivo ih promatrajte u svakodnevnim aktivnostima, pri žvakanju, dolasku na hranu, kretanju, dok odmaraju, i sve što Vam se učini sumnjivim, shvatite ozbiljno kao simptom neke bolesti i vjerujte svojim instinktima.

Ponešto o porijeklu i pasminama kunića

Naši kućni kunići potiču od europskih divljih kunića. Ovi su bili udomaćeni na iberskom poluotoku (Španjolska). Od tamo su ih pomorci raznijeli po Europi, a u međuvremenu su ih ljudi nastanili na skoro svakom dijelu Zemlje. U nekim zemljama su okarakterizirani kao štetočine (napr. Australija, gdje su ih pokušali istrijebiti pomoću miksomatoze).

Već u 16-tom stoljeću je započeo uzgoj raznih pasmina kunića. U prvom redu su uzgajani za meso i krzno, pa su tako i nastale prve velike pasmine i angorski kunići. Ali i sa uzgojom boja je rano započeto, iako na početku čisto iz znatiželje. Malo pomalu su tako nastale razne pasmine, kao napr. ovnoliki, a neki uzgajivači su to toliko zloupotrijebili i doveli do ekstrema da su kunići uzgajani samo zbog estetskih oznaka koje uopće nisu u interesu životinja. Tako su nastali omiljeni patuljasti kunići tek početkom i sredinom 20-tog stoljeća.

Kunići se razlikuju u veličini pasmine:

Velike pasmine (od cca 5-8,5 kg): njemački sivi orijaš, njemački bijeli orijaš, njemački ovnoliki, njemački šarac

Male pasmine (2 - 3 kg): holandski, njemački mali ovnoliki, hermelin, patuljasti ovnoliki, i ovisno o krznu šareni, japanski šareni, rex patuljasti, angora, jamora, lisičji patuljasti.

Pojam patuljasti kunić se koristi za sve kuniće ispod 2 kg težine. Patuljasti ispod 1 kg su okarakterizirani kao premali i najčešće su zdravstveno labilni.

Život divljih kunića

Kunići u divljini žive u velikim grupama, obiteljskim družinama. Zajedno grade podzemne tunele oko kojih se proteže njihov teritorij. Granice teritorija koji može biti i jedan kilometar velik, označavaju svojim urinom i izmetom. Kunići pokazuju svojim pripadnicima grupe vrlo izraženo socijalno ponašanje. Unutar jedne grupe postoji jasan poredak u rangu. Životinje višeg ranga žive u dubljim nivoima, a u površinskim žive kunići nižeg ranga.

U sumrak kunići napuštaju svoja skrovišta i idu u potragu za hranom. Pritom se zadržavaju u blizini svojih tunela kako bi se pri opasnosti mogli u njih začas zavuči. Njihova podzemna skrovišta imaju više ulaza i izlaza, znatno više nego što ima članova grupe, kako bi se spas mogao začas naći. Kunići su vjerni svojem teritoriju i ostaju zajedno sa svojim obiteljima. Mlade životinje i ženke drugih grupa se prihvate u grupu, dok se odrasli i spolno zreli kunići-mužjaci odmah napadaju i potjeraju. Borbe unutar obitelji također nisu rijetke, prije svega borbe za rang i kada se vlastiti teritorij / jazbina mora obraniti. Kunići koji su spremni za parenje se također znaju češće potuči.

Pretpostavlja se da kunići unutar jedne grupe stvaraju čvrste parove. Mužjak i ženka žive zajedno u jazbini, spavaju skupa i idu zajedno u potragu za hranom. Pritom mužjaci i nisu baš vjerni svojim partnericama i usrećuju usput i druge ženke. Ženke su pak vjerne i tjeraju druge mužjake od sebe, kada žive u čvrstoj vezi. Položaj ranga unutar nastambe, a time i mjesta za spavanje, određuju u prvoj liniji ženke, mužjaci naprotiv imaju vlastiti red u rangu koji najčešće služi drugim svrhama. Nije neophodno da ženka najviša po rangu ima za partnera mužjaka koji je isto tako najviši po rangu.

Činjenica da kunići u divljini nikad ne žive sami, već u čvrstim partnerskim zajednicama, mora biti svakome jasan pokazatelj da se kunići nikada ne smiju držati pojedinačno!

Za držanje u kući pokazalo se najidealinijim držati kastriranog mužjaka sa ženkom. Veće grupe zahtijevaju veliki teritorij, iskustvo i vrijeme pa se početnicima nikako ne preporučuju.

Spolna zrelost

Patuljasti kunići postaju spolno zreli sa 3 mjeseca. Velike pasmine (tovni od 5 kg) sa 4-5 mjeseci. Upravo patuljasti kunići se stoga moraju najkasnije sa 12 tjedana odvojiti i mužjake kastrirati. Nakon spolne zrelosti slijedi sa nekih 6-8 mjeseci uzgojna zrelost sa pojačanim nagonom za parenje. Ovo je vrijeme kada se ženke češće svađaju sa drugim kunićima, intezivno markiraju svoje teritorije i postaju nešto manje druželjubive. Kod nekih ženki se to jedva zamijeti, a druge se pretvore u prave furije! Tada su i grupe ženki nestabilne. Kod ženki koje tome naginju, je upravo to i vrijeme kada se pojavljuje lažna skotnost. Stoga se preporučuje i ženke kastrirati.